Od najranijih vremena razni su autori spominjali u svojim djelima inhaliranje isparavanja raznih narkotičnih biljaka u medicinske i ritualne svrhe. Herodot (485. – 425. p.n.e.) opisuje kako su Skiti koristili dim konoplje. Rimski učenjak, Plinije Stariji, koji je poginuo u erupciji Vezuva godine 79. izjavio je o svojoj "Povijesti prirode" o ljekovitim efektima dima, koji nastaje izgaranjem podbjela (lat. Tussilago farfara), na kašalj. Plutarh (46. – 120. godine) spominje da su Teutonci upotrebljavali neku vrstu trave (ne opisuje precizno koju), otkidali joj vrhove i stavljali u vatru. Tako stvoreni dim se inhalirao, a one koji su ga inhalirali dovodio u relaksacijsko stanje.
Indijanci su prvi potpuno razradili pušenje lule, odnosno stvorili su opće prihvatljiv oblik pušenja zasnovan na sagorijevanju biljke tabaccum nicotiana. Nakon otkrića američkog kontinenta, duhan je pristigao u Europu, a njegova se upotreba proširila.
Las Casas, povjesničar iz doba konkvistadora, spominje u svojim djelima kako su Indijanci umotavali lišće biljaka u veliki suhi list, jedan kraj zamotuljka držali u ustima, a drugi kraj pripalili, te uvlačili dim koji je nastajao prilikom sagorijevanja.
Godine 1502., Juan Poncec de León susretao je Indijance koji su pušili duhan iz glinenih lula. Drugi izvještaji iz tog doba spominju šmrkanje duhana i žvakanje mješavine duhana i krede u Srednjoj Americi. Mnoga indijanska plemena i danas imaju mitove i legende koje govore o strahopoštovanju prema duhanu i lulama. Godine 1548. domoroci na američkom kontinentu su se odnosili prema duhanu kao prema specijalnom daru Velikog duha – daru koji je toliko tajnovit i magičan da štiti ratnike, smiruje vodu ribarima i donosi spokoj duši.
Iz Francuske, ta se biljka proširila Europom brzinom kojoj nije mogao konkurirati niti jedan prekomorski proizvod. Do kraja šesnaestog stoljeća herba nicotiana – znanstveno ime koje je duhanu dao botaničar Delachamp – bila je poznata u svim europskim zemljama.
Duhanski sok se preporučivao u liječenju "francuske bolesti" (sifilisa), lišće se polagalo na rane kako bi one brže zacjeljivale ili se upotrebljavalo za otklanjanje upala i glavobolja. Duhanski klistir korišten je protiv zatvora crijeva. Sve do 1812. godine britanski vojni liječnici nosili su sa sobom sprave za primjenu duhanskog dima za spašavanje davljenika. Tek kad su Posselet i Reimann izolirali glavni alkaloid u duhanu – nikotin (nazvan po Jeanu Nicotu) – 1828. godine moglo se znanstveno dokazati koliko je duhan zapravo štetan.
Uporaba duhana za šmrkanje (burmuta) predstavlja prijelazni oblik između medicinske upotrebe duhana i upotrebe iz zadovoljstva. U osnovi se šmrkanje primjenjivalo za liječenje glavobolja i bolova očiju, ali je u nekoliko desetljeća postalo pomodno, s vlastitim ritualima i ceremonijama. Iako ga je pušenje cigareta, cigara i lule potisnulo u pozadinu, ljudi i danas šmrkaju duhan, posebice u skandinavskim zemljama.
Prvi kolonisti koji su se vratili u Europu donijeli su sa sobom duhan i glinene lule oblikovane prema lulama Indijanaca. Odgovornom osobom za društveno prihvaćanje lule smatra se Sir Walter Raleigh. U Engleskoj se samostalna industrija glinenih lula razvila oko 1600. godine. Mornari, studenti i vojnici su "krivi" za širenje lule Europom. Srednja Europa upoznala je pušenje lule uglavnom kroz bezbrojne vojske koje su njome harale u vrijeme tridesetogodišnjeg rata (1618. – 1648.). U to vrijeme Hans Jakob C. von Grimmelshausen, u svojoj noveli "Simplicius Simplicissmus", prigovara da "devet od deset ljudi uživa u različitim oblicima upotrebe duhana".
Još jedan oblik pušenja u to je vrijeme stigao u Europu, ali preko Španjolske. To je pušenje cigara. Meksički Asteci, te stanovnici Zapadne Indije pušili su lišće duhana umotano u role, a Maje su takvo umotano lišće stavljali u dekorativne, vrijedne lule i tako ih pušili (kao što se danas puši uz upotrebu usnika za cigarete ili cigarillose).
Cigareta sa papirnim omotom gotovo je jednako stara koliko i lula ili cigara. Još 1575. godine jedan je španjolski liječnik izvijestio dvor u Madridu da su domoroci u Meksiku proizveli papir koji su upotrebljavali za pravljenje "smotki" duhana.
Izvor: www.pusilulu.tk
