Misli o lulaštvu

[Boka]

Dragi moji lulaši/ce,

ne doÄ‘e li vam ponekad dok puÅ¡ite zavijeni mirom, svježim noćnim zrakom i gustim dimom omiljenog duhana, neka misao, nepoznata i ne tako obična, o bilo čemu ili o tome Å¡to radite?! - Mislim da se lulaÅ¡ nužno stapa s onim Å¡to čini - postajući jedno, neko novo biće koje diÅ¡e svijet na novi i drukčiji način. Sigurno vam se dogode misli koje biste htjeli zapamtiti pa ih možda i negdje i zapiÅ¡ete. Možda se tu raÄ‘a književnost; možda je to tajna svih tih velikana slova koji su svoje priče pričali uz toplu žarnicu lule. Otvaram evo temu koja hoće upravo to: biti mjesto gdje se poput kiÅ¡nice sabiru fragmenti mislećeg lulaÅ¡tva. 

[Boka]

Pa evo, prvi ću ja. Lula mi nevjerojatno pomaže kad je dan loš, kada ništa ne ide, kad imate onaj osjećaj bačenosti u ponor iz kojeg ne vidite izlaza. Tad mi se javi misao koju osjetim inspirativnom. Tako sam prije par dana zapisao ovo:

"Katkad je život mnogo težak i teÅ¡ko ga udiÅ¡eÅ¡. No kroz usnik svog zapuÅ¡enog komada drveta olakÅ¡aÅ¡ si.  DodaÅ¡ životu boju i udahneÅ¡ ga okusom. Jednima izaziva rak, no prijatelju moj, drugima liječi duÅ¡u."

[Dawor]

Apsolutno povezujem lulu sa nečime što dira u dušu sa nekom poezijom života.
I sam pomalo pišem i gotovo uvijek sa lulom u zubima. Jedna inspiracija dok sam
sjedio u vočnjaku sa psima i naravno sa lulom.

U sjeni visokih stabala
Sjedim ja i moja kujica mala
Taj mali crni pas
U teškim vremenima moj najveći spas
O radosti i ljubavi tog malog bića
Dala bi se ispričati cijela priča
Ali neću vas zamarati time
Dopustite samo da vam kažem njeno ime
Zove se Tili
Mome srcu prijatelj mili

[Cigara]

Boka zna, da ja vrlo malo mislim tako da o tome teško kaj napišem.

U ovu dobu ljeta me zna lupit alergija. I to opako. Neke dane funkcioniram ko da imam 39C. Znači ne funkcioniram. Pokušao sam sa svim živim ali očigledno su moji „sins“ preveliki.
Jedino što me smiri kad je najgore je lula. Velika je ironija, da jedino kroz dim mogu opet da se smirim i dišem zrak. Ironija za ne-lulaše... jer oni koji znamo bolje, znamo, da je lula život
 

[Dotter]

Da, ovo je istina, otkad mi je Grega rekao da njemu nikotin pomaze s alergijama i ja sam probao i uvjerio se. Nekad je stvarno koma natjerati se na lulu nakon sto nos curi danima, kroz oci jedva vidis i bojis se da ces lulu ispaliti preko sobe sljedeci put kad kihnes. Ali pomaze, stvarno malo ublazi tu patnju. E sad, da li je to stvarno radi vitamina N ili cisto zato jer se smirimo i neko vrijeme ne mislimo na alergiju, ko ce ga znati

[sesapipes]

Da, ovo je istina, otkad mi je Grega rekao da njemu nikotin pomaze s alergijama i ja sam probao i uvjerio se. Nekad je stvarno koma natjerati se na lulu nakon sto nos curi danima, kroz oci jedva vidis i bojis se da ces lulu ispaliti preko sobe sljedeci put kad kihnes. Ali pomaze, stvarno malo ublazi tu patnju. E sad, da li je to stvarno radi vitamina N ili cisto zato jer se smirimo i neko vrijeme ne mislimo na alergiju, ko ce ga znati

Bitno je da funkcionira!

[pipeclubsi]

Sunčece mu žarko, pa evo i ja se protiv alergije na cvijetni prah borim lulom. Svakako pomaže. A i psihu smirujem dimom, koji je u stvari dobri duh. Tako vjeruju, i znaju zašto.

[spori]

Boka zna, da ja vrlo malo mislim tako da o tome teško kaj napišem.

U ovu dobu ljeta me zna lupit alergija. I to opako. Neke dane funkcioniram ko da imam 39C. Znači ne funkcioniram. Pokušao sam sa svim živim ali očigledno su moji „sins“ preveliki.
Jedino što me smiri kad je najgore je lula. Velika je ironija, da jedino kroz dim mogu opet da se smirim i dišem zrak. Ironija za ne-lulaše... jer oni koji znamo bolje, znamo, da je lula život
 

Pa dobro Grega ti si barem pametan pa ne razumijem kako ne kužiš da je veliki udio tvojih alergija od Virginija.
Prijeđi na Latakiju i biti ćeš kao nov garantirano.

[Boka]

Hahaha, Grega druže moj! Morat ćeÅ¡ posluÅ¡ati Deana: evo i ja nikakve inspiracije za misli nisam imao dok nisam većim dijelom preÅ¡ao na Latakiju. Otada sam pola knjige misli sakupio.     

[Boka]

Dawore, moram te pohvaliti. Jedini se držiÅ¡ teme   
A i ova pjesma ti je stvarno simpatična. Znao sam da vas mora biti aktivnih i na tom području. 

[Dawor]

Hvala Boka.

[picipl]

Evo prilažem jedan link koji je Ono nešto!
http://novasvest.com/vesti?id=302&v=duvan-istinita-prica

[Boka]

Povremeno naletim na poneku misao o duhanu ili pušenju od nekog književnika ili općenito autora pa razmišljam zašto ih ne priopćiti ovdje:

Najprije jedan iz mog područja - Béla Hamvas: "Jelo je tjelesni čin, pijenje duševni, a pušenje duhovni čin. Uvijek treba započeti jelom, a završiti dimom."

Thomas Mann hrabro veli (a Å¡to bi i naÅ¡ Grega mogao lako potpisati  ): "Ne razumem kako neko može da ne puÅ¡i - on se takoreći liÅ¡ava onog Å¡to je najbolje u životu (…) Dan bez duvana bio bi vrhunac bljutavosti, potpuno prazan i otužan dan. Kad bih izjutra morao reći: 'Danas nema puÅ¡enja', ne bih imao hrabrosti da ustanem. Ostao bih u krevetu."

Moj travničanin Ivo Andrić onako u svom suptilnom stilu: "Tada je uvideo kakvo je blago ta stalna vatrica pred vidom i taj modrikast dim koji golica oči i grlo, i omogućuje čovjeku da pusti suzu bez plača, da udahne duboko i izdahne vazduh, a da se to ne zove uzdah. Otad mu je godinama svetlila ta vatra pred očima ili sagorevala među prstima. Taj dim, uvijek isti ali i uvijek drukčiji, odvraćao mu je misao od onog čega se bojao, i u izuzetno srećnim časovima odvodio ga u potpunu izgubljenost i zaborav; hranio ga je kao hljeb i tešio kao drug. Noću je sanjao da puši kao što drugi sanjaju susret sa onima koje vole."

Émil Cioran priča jednu zanimljivu priču o mjerenju težine dima: "A ako je bilo vrijeme kad sam bio ljubomoran na one egipatske monahe koji su kopali svoje grobnice da bi u njih lili suze, ja ću sad iskopati svoju i puštati da u nju padaju jedino opušci.
Najljepšu modernu priču o duvanu ispričao je ponovo jedan pisac, veliki savremeni pisac. Smjestio ju je u scenario koji ga je na velika vrata uveo i u filmsku umjetnost.
Radi se, naravno, o Paulu Austeru i filmu Waynea Wanga: Dim. Na početku ovog filma redovni posjetilac bruklinske prodavnice duvana, pisac Paul Bendžamin, ispričaće priču o tome kako je engleski plemić, miljenik kraljice Elizabete, izmjerio težinu dima.
Ova renesansna ljudina najpre je, naime, izvagala cigaretu. Zatim ju je ispušio otresajući pepeo na tas vage. Tu je napokon spustio i opušak, pa je to sve zajedno izvagao. Dobijenu težinu oduzeo je od težine neispušene cigarete. Ostatak je bila - težina dima!"

[Karlo]

engleski plemić, miljenik kraljice Elizabete, izmjerio težinu dima.
Ova renesansna ljudina najpre je, naime, izvagala cigaretu. Zatim ju je ispušio otresajući pepeo na tas vage.

Bio je to Sir Walter Raleigh. I pušio je lulu, a ne cigaretu. U 16. stoljeću (renesansa) ipak nije bilo cigareta.

Prema legendi, Raleigh se jednom kladio s kraljicom Elizabetom I. da će izmjeriti težinu dima koji izađe iz lule. Raleigh je izvagao lulu napunjenu duhanom, popušio duhan i izvagao lulu s preostalim pepelom. Razlika je bila težina dima. Postoje različite priče u što su se kladili i što je time žalio dokazati.

Prema drugoj priči, jednom je zaposlio novog slugu koji nikada prije nije vidio pušenje duhana. Kada je sluga vidio da Sir Raleighu izlazi dim iz usta, pomislio je da se zapalio i pljusnuo mu u lice vrč piva kojeg je zgrabio sa stola.



Evo još neke misli:

Činjenica je da, onog trenutka kada čovjek uzima lulu, on postaje filozof. Ona je prijatelj siromaha, smiruje um, umiruje temperament, i čini čovjeka strpljivim pred teškoćama. Ona je napravila više dobrih ljudi, dobrih muževa, ljubaznih gospodara, blagih očeva, nego bilo koja druga blažena stvar na cijeloj toj zemlji.
Sam Slick, The Clockmaker

Pušenje lule daje težinu ispraznoj osobi, prisebnost sramežljivoj, hladnokrvnost žustroj. Kolerika primiruje, ubojica prolazi kao dobroćudan stvor, a nestabilna osoba kao čovjek koji ima svoj ustaljeni red. Neprilagođen čovjek se pretvara u gunđalo, a policajac u Maigreta. To je mana koja nas krasi vrlinama.
Alain Schifres, Rječnik zaljubljenika u sitna zadovoljstva

[Boka]

Bio je to Sir Walter Raleigh. I pušio je lulu, a ne cigaretu. U 16. stoljeću (renesansa) ipak nije bilo cigareta.

Prema legendi, Raleigh se jednom kladio s kraljicom Elizabetom I. da će izmjeriti težinu dima koji izađe iz lule. Raleigh je izvagao lulu napunjenu duhanom, popušio duhan i izvagao lulu s preostalim pepelom. Razlika je bila težina dima. Postoje različite priče u što su se kladili i što je time žalio dokazati.

Prema drugoj priči, jednom je zaposlio novog slugu koji nikada prije nije vidio pušenje duhana. Kada je sluga vidio da Sir Raleighu izlazi dim iz usta, pomislio je da se zapalio i pljusnuo mu u lice vrč piva kojeg je zgrabio sa stola.



Evo još neke misli:

Činjenica je da, onog trenutka kada čovjek uzima lulu, on postaje filozof. Ona je prijatelj siromaha, smiruje um, umiruje temperament, i čini čovjeka strpljivim pred teškoćama. Ona je napravila više dobrih ljudi, dobrih muževa, ljubaznih gospodara, blagih očeva, nego bilo koja druga blažena stvar na cijeloj toj zemlji.
Sam Slick, The Clockmaker

Pušenje lule daje težinu ispraznoj osobi, prisebnost sramežljivoj, hladnokrvnost žustroj. Kolerika primiruje, ubojica prolazi kao dobroćudan stvor, a nestabilna osoba kao čovjek koji ima svoj ustaljeni red. Neprilagođen čovjek se pretvara u gunđalo, a policajac u Maigreta. To je mana koja nas krasi vrlinama.
Alain Schifres, Rječnik zaljubljenika u sitna zadovoljstva

Tko zna kako je Cioran došao do ideje da je riječ o cigareti. Hvala ti Karlo na pojašnjenju i upotpunjivanju priče. Prezanimljivo mi je to.