Ovako, ovo vam moram napisati, podulji je tekst, ali Å¡teta je izostaviti bilo koji dio, skroz je neobiÄna priÄa o susretu s jednim pipemakerom.
U ljeto 2004. moja draga i ja smo odluÄili ljetovati na Cresu, a kako nam je najveći guÅ¡t kampirati i stalno mjenjati lokacije, tako smo na dva dana otiÅ¡li i na LoÅ¡inj. U jednoj lijepoj uvalici prije ulaska u Veli LoÅ¡inj, odluÄili smo sparkirati auto i provesti dan na kupanju. Smjestili se na plaži, uzeli stvari za ronjenje (maske, dihalice, peraje) te krenuli u more.
JoÅ¡ dok smo se smjeÅ¡tali na plaži, primjetio sam jednog gospodina u najboljim godinama kako neÅ¡to radi na klupi uz more, neÅ¡to u Å¡to je polagao puno pažnje i truda. Kažem dragoj da ja jednostavno moram proći kraj njega na putu do mora i da me užasno zanima Å¡to radi. Naravno, složila se i krenemo prema njemu. A kad ono, Äovjek u ruci ima skoro pa gotovu lulu koju je tada i tamo radio. Ne moram vam ni reći kako i Å¡to sam u tom trenutku osjećao
dok sam ko neki klinac stao ukopan pred njega a donja vilica mi se objesila do poda.
ÄŒovjek me ljubazno pozdravio i na njemaÄkom jeziku pitao da li me zanima njegova lula. PoÅ¡to ja ne govorim i ne razumijem njemaÄki, a gospodin ne razumije hrvatski ni engleski, poÄeli smo razgovarati preko moje cure (tada cure, danas supruge) koja nam je bila prevoditelj.
Gospodin se zove Norbert Riemer, iz NjemaÄke je i totalno se oduÅ¡evio mojim neskrivenim zanimanjem za njegove lule. Iza klupe je izvadio kožni koferÄić sa desetak skoro pa gotovih lula, koje su stilski bile sve sliÄne ovoj koju ću vam na kraju ovog posta pokazati. Iz kofera je izvadio i uvezenu knjigu sa novinskim Älancima o njemu i njegovim lulama, Älanak o njegovoj najmanjoj luli na svijetu s kojom je osamdesetih (ako se dobro sjeÄam) uÅ¡ao u Guinessovu knjigu rekorda (lula je bila veliÄine tadaÅ¡njeg novÄića od 1 Pfeninga, mogla se napuniti, nabiti ÄaÄkalicom, zapaliti i povući jedan ili dva dima, imala je sve kao i njeni veći roÄ‘aci - tijelo od vrijesa i usnik mislim od vulkanita), te Guinessov certifikat kao dokaz o rekordu.
Ja, koji sam do tad puÅ¡io tatine lule i koji sam mislio da se lule strojno rade i nisam uopće znao puno o lulama, sam upijao svaku njegovu rijeÄ dok mi je preko Katarine objaÅ¡njavao kako radi lule, od kojeg drva, dok mi je crtao korijen vrijesa i od kojeg dijela korijena se rade lule... koji sve procesi prolaze u nastajanju jedne lule... o ljepoti vrijesa i njegovim godovima... A tada se dignuo, odskakutao po stijenama do mora, uronio ovu lulu koju je radio i donio mi ju pokazati u svom njenom sjaju.
Kad se danas tog sjetim, mora da smo Kate i ja izgledali ko totalni klinci, dok smo onako u badićima, sa opremom za ronjenje u rukama, sat i pol vremena stajali pred Äovjekom i ispitivali ga sve Äega sam se ja mogao sjetiti.
Razmjenili smo adrese i telefone da se Äujemo i da kad skupim neÅ¡to novaca kupim neku lulu od njega, a tada mi je za Božić Kate pripremila najljepÅ¡e moguće iznenaÄ‘enje. Od Norberta je u tajnosti već tjedan dana nakon ljetovanja naruÄila onu lulu koju je on radio dok smo priÄali i ostavila mi ju doma pod borom...
Eto kakav je kraj imala ta ljetna zgoda, takav da mi je ta lula jedna od najdražih i najljepÅ¡ih u kolekciji, savrÅ¡eno leži u lijevoj ruci, odliÄno puÅ¡i a nekad kad se prisjetim svega s tog ljetovanja mogu se zakleti da u njoj osjetim miris mora i borova s mjesta gdje je nastala
Evo je:
9 Odgovora
1729 Čitanja