Duhan je biljka rasprostranjena danas na svih pet kontinenata, premda je u vrijeme kad su Europljani otkrili njegovo uzgajanje bilo uglavnom koncentrirano oko Kariba. U posljednjih pet stoljeća svijetom su se proširile dvije osnovne vrste duhana: Nicotiana rustica i Nicotiana tabacum. Rustica, žutih cvjetova i velikih listova, danas se uglavnom uzgaja u Brazilu, Maloj Aziji, Mađarskoj i nekim dijelovima južne Francuske, a tabacum u SAD-u, Maleziji, Turskoj, Centralnoj Africi i Alžiru.
Naravno, obje vrste uzgajaju se i u drugim dijelovima svijeta (pa i u nas), ali ne one vrhunske kvalitete od koje se izrađuju ponajbolji duhani za lule. Duhan za lulu, u današnjem obliku mješavina, poznat je tek nešto manje od dvjesto godina. Prije dva stoljeća, proizvođači duhana morali su mnogo toga naučiti o kvaliteti, sušenju i miješanju raznih vrsti duhana.
Nisu postojale "marke". Svaki je grad imao svog "duhandžiju" koji je pripremao vlastiti duhan od duhanskog lišća dopremanog u rinfuzi u glavne uvozne luke pojedinih zemalja. Iz takvih lokalnih trgovina duhana za lule i za šmrkanje, a u želji da se vlastitom duhanu dodijeli osebujnost i prepoznatljivost na tržištu, razvili su se mnogi današnji svjetski poznati proizvođači – Dunhill, McClleland, Peterson, Dan Tobacco, Gallaher, Niemeyer, Stanwell, Mac Baren, W.Ø.Larsen, Stokkebye, Exlusiv, itd. Dakle, tek u posljednja dva stoljeća počela se graditi kvaliteta duhanskog lista, a mješavine su se prilagođivale različitim navikama, željama i ukusima pojedinaca, usporedno s razvojem umijeća pušenja lule.
Krajem prošlog stoljeća duhani za lulu postali su prepoznatljivi po vrsti mješavine i imenu koje se davalo određenoj mješavini. Postoji mnogo pisanih izvora koji to potvrđuju. Tako je poznato da je engleski pisac Thackeray pušio duhan nazvan "Three Castles", jer ga spominje u svom djelu "Virdžinijanci", James Barrie u "My Lady Nicotine" hvali "Craven Mixture", itd. Danas se za proizvodnju duhanskih mješavina za lule uglavnom upotrebljava pet osnovnih sorti duhanskog lista: Virginia, vrlo blag duhan slatkastog okusa i Burley, nešto manjeg lišća, blage ali prepoznatljive arome, koji služe kao osnovica za većinu mješavina; zatim tzv. orijentalni duhan koji se uglavnom uzgaja na balkanskom poluotoku i Sredozemlju, te Latakia (uglavnom iz Sirije, Grčke i sa Cipra) i Perique (područje New Orleansa), koji svojim karakterističnim okusima, mirisima i aromom služe kao dodaci osnovnim duhanima.
O miješanju tih osnovnih i nekih drugih vrsta duhana ovisi hoće li proizvedena mješavina biti blažeg ili jačeg okusa, koliko će "gristi" za jezik, a dodavanje raznih aroma i mirisa (od voćnih mirisa – šljive, trešnje, jabuke, grožđica… preko začinskih – cimet, karamela, vanilija… do alkoholnih mirisa viskija, konjaka i vrhunskih vina) proizvođači stvaraju mješavine prihvatljivije okolini od čistog duhana.
Nakon što se obavi berba duhanskog lišća, lišće se mora staviti sušiti. O načinu sušenja također ovisi blagost i jačina duhana. Prema načinu sušenja razlikuju se četiri osnovne grupe duhana (nazivi su na engleskom jer taj jezik upotrebljavaju svi proizvođači za opis pojedinih mješavina):
1. Air Cured group – lišće se nakon berbe suši na otvorenom, zaštićeno od utjecaja sunca. Nakon sušenja, slaže se u drvene bačve radi procesa fermentacije. Fermentacija stvara kemijsku reakciju u lišću koja smanjuje sadržaj nikotina, a ujedno duhanu daje blag okus.
2. Flue Cured group – za taj proces lišće se, odmah po berbi, vješa u zatvorene sušare i suši uz pomoć zagrijanog zraka. Taj proces brzog sušenja daje duhanskom lišću svijetložutu boju, a tako sušen duhan vrlo je pogodan za proizvodnju raznih mješavina.
3. Sun Cured group – duhansko se lišće, nakon berbe, niže na žicu ili konop i vješa na zidove kuća ili sušara. Većina orijentalnih duhana suši se na taj način (ako ste ikad bili u Makedoniji, prizor vam nije nepoznat). Tako se suši duhan u Grčkoj, Bugarskoj, Turskoj, u nas, te u zemljama bivšeg Sovjetskog Saveza u području oko Crnog mora.
4. Fire Cured group – to je grupa takozvanih najjačih, "punih" duhana. Duhana se suši iznad otvorene vatre, pri čemu se dimom postiže specifičan okus. Ta se metoda uglavnom primjenjuje u SAD-u (države Kentucky i Tennessee), Italiji, Poljskoj, Malaviju, Tanzaniji i Zimbabveu.
Svaki pušač lule je potpuni individualist, vlastitih potreba, zahtjeva i želja. Piperson's Lounge, vrlo cijenjeno stručno udruženje pušača lula, izradio je kratku listu od četiri duhana onih pušačkih karakteristika koje zadovoljavaju početnike (dvije aromatizirane i dvije klasične, tzv. engleske mješavine). Mnogi se s tom listom neće suglasiti, ali neka ovdje posluži barem kao orijentacija. To su MacBaren Original Choice, Dan Tobacco Da Vinci, McClleland Frog Morton i Dunhill Early Morning Pipe.
Bez obzira koji duhan izberete, jedan je čimbenik vrlo važan – da se duhan održava u stanju koji omogućuje normalno pušenje. Kao i sve ostalo što je vezano uz pušenje lule, i to ovisi o individualnim zahtjevima svakog pušača. Neki pušači vole da im je duhan suši, a neki da je vlažniji. U oba slučaja trebaju se izbjegavati krajnosti, jer one ne samo da uništavaju želju za pušenjem, već i sam duhan. Presušeni duhan gorjet će poput slame, a prevlažan je gotovo nemoguće pripaliti.
Izvor: www.pusilulu.tk
